Imotski općenito

Imotska krajina smjestila se iza planine Biokovo, u dalmatinskom zaleđu na granci Hercegovine s Dalmacijom. Zauzima prostor od oko 600 km². Sa sjeveroistoka je omeđena bosanskohercegovačkom granicom, s juga Makarskim primorjem, a sa sjeverozapada sinjsko-omiškim prostorom. Nalazi se na nadmorskoj visini od 260 metara (Imotsko polje) do 440 metara (grad Imotski).

Grad Imotski ima dva bisera prirode: Crveno i Modro jezero. Modro jezero ljeti postaje kupalište. Uređenim serpentinama kupači se spuštaju sve do jezera i plaže, dok Crvenom jezeru zbog prestrmih litica koje ga okružuju nije moguće pristupiti. Prostor Imotske krajine možemo podijeliti u tri prirodne cjeline: krško područje uz obod polja, te prostrane krške površine i uvale na širem prostoru - imotsko polje, kao veliko tektonsko ulegnuće, te planinski masiv Biokovo.

Imotski se ponosi kulom ( Hasanaginica , topana) , Modrim i Crveniim jezerom, nedaleko od Imotskog je i selo Ričice gdje se može naći tzv. Zeleno jezero .Akumulacijsko jezero Ričice poznatije kao Zeleno jezero nalazi se u selu Ričice, općina Proložac u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Dovršeno je 1985. s namjenom navodnjavanja okolnog područja. Izgradnjom akumulacije, potopljena su četiri zaseoka: Parlovi, Dujmovići, Gujići i Topalušić.

Jezero je presušilo 2012. godine te je tada bio vidljiv potopljeni stari most i vinogradi.

Riblju faunu činili su šarani, potočna pastrva itd

Osim Zelenog jezera , točnije odnjega teče i rijeka Ričina koja teče prema Badnjevicama , te rijeci Suvaji . „Kanjon Badnjevice“ - Kanjon Badnjevice spaja Ričice i Proložac i  predstavlja jednu u nizu prirodnih zanimljivosti Imotske krajine. Prema nalazima, nekad davno, u pretpovijesno vrijeme,  u kanjonu nalazile su se mnoge prirodne brane koje su stalno zadržavale vodu u predjelu Ričica i tako formirali manje jezero.

Za plovidbu po jezeru Iliri su koristili lađe koje su vezali na obali za željezne prstenove kojih je veliki broj i pronađen.

Donji dio kanjona je za stanovništvo Prološca omiljeno kupalište, a kada se od Prološca uzvodno krene prema Ričicama,  kanjon i rijeka Suvaja koja njime protiče vrlo brzo pokažu svoje draži. Tako se stalno izmjenjuju niska voda koja se može pregaziti i vodeni džepovi s nekoliko metara dubine, koji zahtijevaju plivanje, ili obilazak po kamenjaru i šikari.  Pred kraj kanjona u predjelu zvanom «Skakala» obilazak je nemoguć. Strme i glatke litice sužavaju kanon na samo nekoliko desetaka centimetara na pojedinim mjestima, a za vrijeme nešto višeg vodostaja potrebno je čak i preroniti jedan uglavljeni kamen. Posljednji dio kanjona ako idete uzvodno je najatraktivniji. Ulazite u mrak i labirint pećina, vode i smeđo – žuto obojenih stijena koje u određeno doba dana u igri sa sunčevim zrakama tvore jedinstveni doživljaj. Za taj dio kanjona i za penjanje uz dvadesetak metara visok zid potrebna je alpinistička oprema, a zbog hladnoće vode nije viška ni kratko neoprensko odijelo. Tu obitava i jato golubova koji preplašeni od ljudi uzlete iz svojih skrovišta, a zvuk njihovih krila dugo odzvanja liticama kanjona.